Hodim kroz suton Velikoga grada,
pred izdisaj noći u purpuru i rosi,
pod plaštom zvezda, samoće i vetra
ugledah je.
...Poželeh da umrem u njenoj kosi
Rodiše se njene oči iz šaptaja zvezda i neba,
i imaše taj odsjaj smaragda i rubina.
Videti ih htedoh i nestati u magli,
ali ne,
ona ih beše krila.
Lebdela je nežno nad olovom i perjem,
u ustaljenoj tihoj nestvarnoj poemi
od bezbroj duša Božanstva su htela,
da otkucaji srca njenog
nestanu u meni.
Ni slutila nije da negde me ima,
i da znam da ona nije kao druge žene,
jer kroz bezbroj snova milovah joj krila.
A dana kad više je ne bude bilo
ja sanjaću samo oči njene.
No comments:
Post a Comment