Maleni pupoljak ruže
vinuo bi se u nebo
jer rekoše da su mu koreni gore,
sprečavajući mu tuge more
da po mislima kruže.
Teško je rasti bez korena,
pogledom tužnim gleda u visine
i ne bole ga oči od sunca,
tek stasao,
na rukohvatu divljine.
Još ne zna šta je bol,
uplakan doziva Tvorca,
koji ga čuje ali ćuti
dok ga tuga pritiska sve jače,
i jače…
“Moji su koreni na nebu !!!”
dovikuje,
oblacima se divi,
i plače.
No comments:
Post a Comment