U bespuću mora staklenih karavana
kojima oči sputavaše vid,
blatnjavi horovi kroz rogove zlatne
o lepoti njenioj širili su mit.
Šaptaše mi stene da negde je ima
a najgušća magla mi ukaza put,
al` ja videh samo tužnu orhideju
nad kojom je plakao samo mesec žut.
U kristalnom zamku od leda i mraka
konačna tišina je slamala svu,
dodirnuti zvezde htela je ona,
ali one ne hteše nju.
Očima Vetra tražila je zoru,
mislima svojim gradila je put,
ali pećina beše besmrtna i tvrda
i sumornih boli tad bijaše svud.
U prelepoj tmini samoće i tuge
satensko plavetnilo tad bijaše tu,
na kamenom grebenu sušio se skelet
koji je nekada vezivao nju.
No comments:
Post a Comment