U senkama tuge, beznađa i sete
u potrazi za Pravom izgubih se ja,
tražeći najlepšu, savršenu i moju
kroz beskrajne noći, ukradenu iz sna.
Ja bejah ratnik sa dečijim likom,
nejakih ruku i vidika crnih.
Kroz najgušće oblake hodah da je nađem...
...ali čim bih senku osetio njenu,
nestao bih.
Oči mi bejahu tužne, sreća ne hte da me krene.
Tražeći Nestvarne i Zlatne ne videh je,
a oduvek je bila pored mene.
Nestvarna kraljica iz mojih snova,
koja postade surovi vladar mojom nesanicom.
Ugasih sveće i umih se nebom,
poljubih se nežno sa mesečinom snenom
i zaboravih tugu...
...jer nađoh bezbroj izlazaka sunca
u prelepom pogledu njenom.
No comments:
Post a Comment